Iskustvo
za sva osjetila

Priča o balerini

Ovo je priča koja godinama stoji neispričana. Dugačka za društvene mreže, ne uklapa se u savjete marketinških gurua o duljini teksta. Možda nije najbolje napisana ali mora ostati zabilježena.

Ivan Diklić, naš prvi djelatnik jako se trudio u svojim kasnim dvadesetima proživjeti ono neostvareno 90-tih. Od svih nedobrih osobina, više za sebe nego za druge, ima jednu divnu. Žene se kraj njega(i to ne govorim nimalo vulgarno), osjećaju posebno i shvaćeno. 

Počeše nam dolaziti gosti iz cijelog svijeta. Ivan ih je volio voditi  po Osijeku. Oni ubodu tringelt, on ima za izlaske…Očigledno da ih je jako dobro vodio jer godinu iza toga su ga povukli da radi kao vodič za australsku agenciju. Ode on, prođe par godina i eto ga…završila sezona, kasno poslije podne, otvara vrata gotovo pa ozbiljan čovjek.

Ulazi  s paketom u ruci i kaže: Donio sam poklon. Radujem se njemu ali i poklonu, grabim da otvorim kad on smirenim, gotovo istočnjačkim pokretima krene praviti čaj i kaže:  a ne, prvo moraš čuti priču. 

Elem, kao vodič po Europi, dobio je to ljeto turu kroz Grčku. Troje turista- jedan par  koji nije baš trebao društvo i gospođa iz Hong Konga.  Veći dio dana njih dvoje proveli bi zajedno, prepričavali  dogodovštine, gdje su radili, s kim su bili  i za 3-4 dana dosta naučili jedno o drugome. Sjeli su zadnju večer u restoran i ona vadi paket, stavlja ga pred njega i kaže: ovo ponesi sa sobom, ali prije nego otvoriš moraš čuti priču.

 Žena 50-ak  i nešto godina, u nekretninskom biznisu, ovo joj je prvi odmor nakon 30 godina. Sama je, bez muža, djece, posao joj je sve.

Ja nervozno pipam i okrećem taj paket pokušavajući shvatiti što je unutra dok Ivan i dalje smireno miješa  zeleni čaj temperature 70C. Strpi se, govori on, (lagano tapkajući podočnjake vrećicama čaja). Ja sam ovo slušao par sati između zalogajčića neke morske ribe s najviše kostiju ikad, možeš i ti par minuta. 
Priča mu ona: Hodam po Ateni, istražujem i jedan dan ugledam kiparski atelje. Kipar unutra radi,  ja stojim očarana pred balerinom u izlogu. Čežnja, ljepota, sloboda, elegancija, gracioznost, sve je bilo u njoj. Otišla sam dalje.
Idući dan opet sam došla,  stajala zamišljena i dalje opčinjena prizorom.  Hoću li je kupiti, neću, hoću, ipak neću, prođem.
( Ja slušam i razmišljam: Nije ni čudo. Ako je umjetnost  hrana za dušu, duši koja desetljeća gladuje dugo treba da  hranu prihvati) 

 I nastavlja ona: treći dan sam odlučila. Napokon uđem u atelje, kupim balerinu, odem presretna u svoju hotelsku sobu i stavim je ispred sebe ne bi li uživala.
A onda me poklopio val realnosti. Sjedeći  sama  u hotelskoj sobi počela sam razmišljati… A gdje ću ja s njom? Selim se iz jedne kuće u drugu kuću kako koju prodam, idem iz hotela u hotel, gdje bih ja to uopće držala? -  Ja imam kuće ali nemam dom. Znaš Ivane, taj Maksimilian što si mi pričao, čini mi se kao mjesto koje bi mi se moglo svidjeti. Odnesi balerinu tamo.  Da me čeka nešto moje  jednog dana kada dođem. Još uvijek Vas čeka  G. Xiu.